Zadnjih nekoliko godina, svakoga 18. studenoga, odlazim s majkom u Vukovar gdje sam imala priliku naučiti o hrabrosti hrvatskih branitelja, susresti se s Vukovarcima i Vukovarkama te zahvaliti braniteljima na njihovoj neizmjernoj hrabrosti i žrtvi kako bi moja država istinski bila slobodna i neovisna. Iako je Vukovar simbol patnje i boli, on isto tako pruža nadu u bolju budućnost te smatram da svatko tko se ondje zaputi može pronaći mir i spokoj, ali će se isto tako osjećati neznatnim i malim naspram veličini onoga što se desilo u Vukovaru.
U susretu s Vukovarcima i Vukovarkama, s ljudima koji su preživjeli ratna događanja u Vukovaru, iznenadilo me njihovo iznimno kršćansko djelovanje i njihova vjera. Neprestano sam se pitala odakle ljudima snaga da unatoč svem nasilju, silovanju, poniženju, mučenju, gubitku doma i najmilijih, nastave dalje živjeti ne uzvraćajući mržnjom. Gledajući sve majke, s krunicama u rukama te hrvatske branitelje s križem oko vrata shvatila sam da su našli odgovor u Bogu koji im je kao svjetlo pružio odgovor u tami.
Pričajući s jednim Vukovarcem upitao me kako ja vidim te kako je na mene utjecala Bitka za Vukovar. Ja, kako sam bila mlada i naivna, odmah sam mu odgovorila kako mrzim neprijatelja i da mu za počinjene zločine nikada neću moći oprostiti, ali me Vukovarac odmah opomenuo kako ne smijem mrziti neprijatelja i da moram oprostiti, ali nikada ne zaboraviti. Rekao mi je da je neprijatelj poražen te da on i dalje ima pravo birati hoće li ostati neprijatelj, ali na meni je, i cijelom hrvatskom narodu, moliti da ne izabere taj put, osobito jer zna da je zbog sve nanesene boli hrvatskom narodu time ponizio svoj. Hodajući prema Memorijalnom groblju neprestano sam samo razmišljala o njegovim riječima, ponajviše o onom dijelu vezanom za oprost. Zaključila sam da je u pravu, da je zbilja potrebno oprostiti kako bismo mogli graditi međusobne odnose kako u budućnosti ne bi došlo do još jednog krvavoga sukoba i kako ne bi još više boli bilo naneseno hrvatskom narodu.
Stojeći na vukovarskom Memorijalnom groblju razaznala sam kako su svi bijeli, kameni križevi pa i sam Vukovar, pravi simboli Hrvatske i hrvatskoga naroda. Simbol nas nadmašuje, on je uvijek veći od nas samih. Vukovar je poput simbola, on nas iznova svake godine okuplja i povezuje. Ljudi iz svih dijelova Hrvatske dolaze samo kako bi svjedočili njegovoj veličini te iskazali zahvalnost poginulima koji su svojom žrtvom omogućili da živimo u slobodnoj i nezavisnoj državi.
Pričajući s hrvatskim braniteljima, ne samo s onima koji su sudjelovali u Bitci za Vukovar, već i onima koji su se borili za oslobađanje drugih krajeva Hrvatske, shvatila sam da su svi dijelili jednu vrlinu, za koju smatram da je prijeko potrebna hrvatskom narodu, a to je zajedništvo. Pretpostavljam da, boreći se za vlastiti život koji je u neprestanoj opasnosti, ljudi steknu jaču privrženost jedni prema drugima te imaju veće međusobno povjerenje. To zajedništvo povezalo je ljude iz svih krajeva domovine, ali i pripadnike drugih naroda te im je to zajedništvo pružilo utjehu i nadu da će, iako je neprijatelj bio mnogo jači, uspjeti ga poraziti te zaštititi svoj grad, svoje ljude i u konačnici cijeli hrvatski narod od neprijateljske ruke.
Moji odlasci u Vukovar naučili su me prvenstveno tome kako ne smijem mrziti i moliti se da se i neprijatelj odluči za dobro, ali bez obzira na to kako neprijatelj odluči, na nama i našem narodu je da gradimo i neprestano obnavljamo naše odnose i samim time i našu državu jer smatram kako su nas trideset i tri godine hrvatske slobode naučile kako smo mi Hrvati ipak najveća prijetnja samima sebi.