Ja sam branitelj. Umjesto krvi, kroz tijelo mi kola šljunak i beton. Na mjestu srca nalazi mi se glina. Na leđima umjesto opreme nosim jezero. Pod nogama mi nije blatna zemlja, nego ljudi koji me žele lišiti moga tereta. Cilj im nije plemenit jer ispod mene živi pedeset tisuća nedužnih stanovnika pod stalnom opasnošću. Pedeset tisuća. 3,750 tona mesa i kostiju. 225,000 litara krvi. 3,500,000 godina koje neće živjeti. 125,000 djece koje neće roditi ako umru. Neprijatelji me gledaju. Ja gledam njih. Što kane ovime pokazati svijetu? Slobodu? Krv? U zadnjim trenutcima, hoće li razmišljati o svojoj državi i biti sretni da su umrli za nju, ili će plačući moliti za drugu priliku u životu? Sigurno će umrijeti žudeći za daleko izgubljenim prijateljem, za osmijehom braće i sestara, za zagrljajem majke. Srce će im vrištati za mjestom gdje su se rodili. Srljaju među ratne linije da se izbore za život. Umiranjem žele ostati živi. Ljudi ne ostaju budni kako bi bili odmorniji. Ne slamaju si noge kako bi bolje hodali. Zašto to onda rade sada, kada mogu izgubiti sve? Zašto, dok ovo govorim, stavljaju mine duboko u moju utrobu, hodaju po mojim rebrima, pune moja pluća eksplozivima? Ispod mene nisu opasni slijepi vojnici s oružjem, nego normalni stanovnici koji imaju pravo na dom kao svi drugi. Trideset tona eksploziva mi živi na licu, hraneći se mojom kralježnicom. Okupatori odlaze. Prvi prasak mi odnosi šaku. Drugi prasak mi skida kožu s ramena. Od trećeg padam. Dvije mine slamaju moje glineno srce. Ispod mene razabirem prigušene vriskove. Ne mogu ih raspoznati jer i sam vrištim. Zadnje su dvije mine detonirane.
Ubrzo čujem poznate glasove. Jezero mi je još uvijek na leđima. Koraci gacaju kroz mulj i građevinski otpad. Zbog brzog odgovora mojeg naroda rođen sam opet, u ostatcima blata i vode. Nebo se danas nije otvorilo. Spašeni smo.